Velik broj raznih tipova motora na vrući zrak može se objasniti sve većim strahom od eksplozije parnih kotlova, koji su odnosili znatan broj ljudskih života. U drugoj polovici devetnaestog stolje}a u Francuskoj je bilo stotinjak, a u Engleskoj više od dvjesto mrtvih i ranjenih godišnje, a i to je rezultat nepotpunih statistika. U to doba Stirlingovi su motori na vrući zrak već bili u širokoj primjeni. Tada je Ericsson, želeći pojednostavniti pogon, napravio motor bez rashladne vode, tako da je motor stalno izbacivao vrući, a usisavao hladni zrak. Tako više nije trebalo ni rashladne vode, ni cirkulacijske crpke, što je svakako bila pogonska prednost. Motor je odmah našao mnogobrojne primjene, čak i one neobične, kao što je pokretanje rogova na svjetionicima koji upozoravaju na maglu. Američka vlada ga je prihvatila i odmah uvela Ericssonov sustav u lukama kao što su Detroit, San Francisco, New Haven, Boston i mnoge druge, a slično je bilo i u Engleskoj. Kada bi Ericssonov motor pokrenuo rog za maglu, zvuk je bio neobično jak i prodoran, pa su ga brodovi mogli čuti čak na udaljenosti od 15 nautičkih milja.
Radni je proces vrlo blizak Stirlingovu, a rad se dobiva kao razlika ekspanzije vrućeg i kompresije hladnoga zraka. Usisavanje hladnog i izbacivanje vrućeg zraka pri svakom okretu nije termodinamički povoljno zbog gubitaka topline. Zato je stupanj iskorištenja goriva bio tek nešto veći od 2%. Ipak je u radu prevagnula praktičnost i pouzdanost motora, pa je mnogo tisuća primjeraka prodano u Europi i u Americi.
