Ericsson je svoj motor namijenio brodovima, pa zato ima skraćeni radni mehanizam, prilagođen visini brodske strojarnice. Taj je motor radio po termodinamičkom procesu koji se sastoji od dvije linije istog pritiska (izobare) i dvije linije iste entropije (adijabate). Iako je taj proces trebalo nazvati po Ericssonu, koji ga je prvi ostvario u praksi, ipak se u termodinamičkoj literaturi naziva Jouleovim procesom. To je pogrešno, jer Joule nije nikada napravio motor, nego ga je samo teorijski opisao, a i to je bilo punih osamnaest godina nakon Ericssona. Osim toga, motor koji je zamislio Joule (1852) nema regeneratora, pa bi zato trošio više goriva. Joule ispušta vru}e dimne plinove u atmosferu, pa bi odatle bili i veći gubici toplinske energije. Dakako, sve to u slučaju da je Joule napravio motor, ali nije. Zato nema nikakva osnova pripisivati proces Jouleu, iako se tu više ništa ne može ispraviti. Evo što o tome piše Mechanic Magazine (9. studenoga 1833, str. 82):
"Vidjeli smo, kao što su vidjele i stotine drugih prošli tjedan, stroj konstruiran prema tome planu kako stvarno radi i možemo prinijeti osobno svjedočanstvo da radi tako snažno i jednoliko kako bi to mogao i neki parni stroj." Motor je imao 3,68 kW (5 KS) pri 56 okretaja u minuti.
Kompresijski cilindar usisava hladni zrak , komprimira ga na veći pritisak i potiskuje kroz vruće cijevi regeneratora, gdje se grije na višu temperaturu. Sada zrak prolazi kroz užarenu zmijoliku cijev u peći loženoj ugljenom pa izlazi s najvišom temperaturom, ulazi u ekspanzijski cilindar i tamo obavlja koristan rad potiskivanjem radnog stapa. Na izlasku iz cilindra zrak je još vruć pa ulazi u regenerator, ostavlja na cijevima toplinu i dalje snižava temperaturu. Još topao zrak na izlasku iz regeneratora ulazi u vodeni hladnjak, iz kojega izlazi ohlađen na početno stanje.
